Bok, ja sam Cliff Weitzman.

Disleksičan sam.

Dijagnosticiran sam u 3. razredu. Bio je to najbolji dan u mom životu.

Prije toga sam u osnovnoj školi samo glumio da čitam.

Sjedio bih s otvorenom knjigom i pratio riječi prstom kako nitko (roditelji, učitelji, prijatelji, braća i sestre) ne bi pomislio da sam glup ili lijen.

Krugovi čitanja bili su zastrašujući.

Djeca su čitala jedno za drugim. I red se neumitno približavao meni.

Ruke bi mi se počele znojiti.

Sve sam tempirao savršeno. I točno prije nego što bi došao red na mene…

Otišao bih se sakriti u toalet.

To sam radio svaki put.

Valjda su ljudi mislili da imam problema s mjehurom. Bolje i to nego da misle da sam glupan.

Najgore mi je bilo zbog tate. Bio mi je heroj.

Čovjek kakav sam želio postati kad odrastem.

Svi su ga voljeli. I ja sam ga volio. Htio sam da bude ponosan na mene.

“Cliffe, zašto si tako lijen? Zar ne želiš naučiti čitati?”

“ŽELIM! ZAR NE VIDIŠ KOLIKO SE TRUDIM?!” povikao sam, dok su mi suze lile niz lice.

“Ne, ne vidim. Svaki dan provodim 2 sata pokušavajući te naučiti čitati. Kupio sam sve programe. Prekini se vrpoljiti i barem se jednom koncentriraj.”

“Koncentriraj se?! Uvijek sam skoncentriran.”

“Nisi. Nije ti stalo. Čak i tvoja sestra zna čitati, a ima 6 godina.”

“ZATO ŠTO SAM JE JA NAUČIO! Nisam htio da i ona prolazi kroz ovo.

Znam sva pravila. Svako. Ali kad ih pokušam primijeniti, jednostavno... ne funkcionira.”

Sanjao sam o tome da čitam.

Kao mali htio sam biti predsjednik, znanstvenik i pop-zvijezda.

Znao sam da moram znati čitati da bih postao ono što želim.

Nosio sam knjigu svuda sa sobom i zamišljao dan kad ću je moći pročitati.

Najviše sam htio čitati Harryja Pottera.

Ali nakon što me dvadeseti put knjižničarka probudila jer bih zaspao na trećoj stranici, odustao sam.

Srećom, tata nije odustajao od mene. Nikada. Nikad.

Tata je puno radio dok smo bili mali. Rijetko je stigao s nama večerati.

Ali zbog ovoga bi došao kući ranije:

Sjeo bi na moj krevet. Svojim dubokim, sporim glasom čitao bi mi Harryja Pottera. Oči bi mi zasjale. Toliko sam volio te trenutke.

Kad tata ne bi mogao doći, snimio bi sebe kako čita Harryja Pottera na kazetu. Svaku večer sam tonuo u san uz tu kazetu. Ponovno i ponovno, stalno slušajući tatin glas.

Imao sam još jednu veliku sreću – mamu (aka MamaMedvjedica). I njoj je bilo stalo. I fantastična je u istraživanju.

Jednog dana, možda nakon tisućitog pretraživanja ili u jednoj od 100 knjiga koje je pročitala, naišla je na pojam “disleksija”. Pomislila je da ga možda imam. Poslala me na testiranje. Ispalo je da je to to. Disleksija i ADD.

Kad sam saznao da sam disleksičan, izdahnuo sam najdublje što devetogodišnjak može. “Napokon!” pomislio sam, “Nisam slomljen, nisam glup i definitivno NISAM LIJEN!”

“Super,” pomislio sam, “sad kad znamo kako se to zove, hajmo to riješiti!”

Pročitati rečenicu traži jednako energije i mozganja koliko drugima treba za rješavanje četveroznamenkastih dijeljenja u glavi. 462/7=…

Nakon jednog paragrafa umorim se (to je kao 10 zadataka zaredom),

Nakon poglavlja? To bi bilo kao 300 dijeljenja u glavi zaredom.

Za mene ne postoji “nakon poglavlja”, jer i da potrošim svu energiju na svijetu, do kraja bih zaspao ili počeo griješiti (ne razumijevati). Previše je to za moj mozak.

Slušanje ipak ne troši toliko energije kao dekodiranje.

Tata mi je pronašao pravi audiobook za Harryja Pottera i Kamen mudraca, s naratorom Jimom Daleom. Kupio mi ga je.

Preslušao sam ga 22 puta zaredom.

One prve tri stranice na kojima bih zaspao u knjižnici? Znam ih napamet. I ostatak prvog poglavlja. I danas, 13 godina kasnije.

Nisam prestao slušati. Odradio sam svaku knjigu iz serijala. Onda Narniju, Gospodara prstenova, Igru prijestolja, Stupove zemlje, Atlas Shrugged.

Nikad nisam prestao slušati.

Kao da sam imao dvadesettonsko kamenje zavezano za leđa koje me sprječava da budem ono što želim. Svaka rečenica trajala je vječnost. Sad sam dobio krila.

Počeo sam slušati brže: s 1x na 1,25x, 1,5x, 2x, pa 2,5x. Tempo se postupno dizao pa sam se navikavao i sve pamtio.

Slušao sam dok vozim bicikl u školu. Dok čekam mamu. Prije spavanja. Dok čistim sobu. Dok hodam okolo. Čak i na WC-u.

Počeo sam završavati 2 audioknjige tjedno. 100 knjiga godišnje. Tako je već 12 godina. Bez muke, i to mi je najdraži dio dana.

Ali ne postoji audiobook za svaku lektiru. Moja srednjoškolska ljetna knjiga bila je “Marley i ja”, bez audioknjige. Zato sam sjedio s mamom na njezinu krevetu i čitala mi je “Marley i ja”.

Kroz cijelu srednju školu svaki sam dan sat vremena odlazio u razred za djecu s posebnim potrebama.

Puno sam eksperimentirao. Počeo sam koristiti tehnologiju na načine koje mi nitko nije pokazao. Sam sam pronašao rješenja za svoje učenje i podršku. Tražio sam pomoć i otkrivao kako najbolje učim.

Istovremeno sam pohađao gotovo sve AP i napredne predmete, imao prosjek iznad 4.0 i raspravljao s nastavnicima koji su tvrdili da je disleksija “mit”. Kasnije ću objasniti alate koje sam tada koristio.

Imao sam i sjajne učitelje koji su bili nevjerojatno podržavajući.

Uz trud (i uvjeravanje mnogih nastavnika da mi daju iznimke) upisao sam Brown University.\Jedan problem… Nisam mogao pročitati ljetnu knjigu – nije postojala audioknjiga.

Također ne postoje audioknjige za većinu udžbenika, skripti, PDF-ova, mailova i Wikipedia stranica koje trebaš čitati za školu.

Sjeo sam pokraj mame na njezin krevet. Čitala mi je knjigu za faks. Ali je radila i nije imala vremena pročitati sve.

Noć prije leta za Brown, ostala mi je još trećina knjige.

Nisam imao izbora. Hakirao sam stari računalni sustav za pretvaranje teksta u govor i preko noći snimio ostatak knjige na iPhone te je slušao u avionu.

Uspjelo je!

Sam sam naučio programirati (više o tome kasnije) i dodatno doradio softver.

Sljedeće 4 godine na faksu finizirao sam sustav. Umjesto da satima mukotrpno čitam skripte, uslikao bih 15 stranica i slušao dok doručkujem ili skejtam na predavanja.

Slušao bih 100+ stranica zadanog štiva tjedno dok sam vlakom ili busom putovao na hackathone. Često mi se činilo da sam jedini koji stvarno pročita knjige.

Danas milijuni mogu uspješno učiti i ravnopravno sudjelovati zahvaljujući Speechifyu.

Zapamti, najvažnije je postati onaj koji je tebi najviše trebao dok si odrastao. Barem je to moj cilj.

Puno ljubavi ❤

Cliff Weitzman